Učenje stranih jezika u dječjoj dobi

U današnje vrijeme uočljiv je trend da se s učenjem stranih jezika započinje sve ranije.

Svijest o učenju jezika formira se oko druge godine života, a jezik i sposobnost razmišljanja dolaze zajedno. Dijete jezik usvaja u stalnoj socijalnoj interakciji i pritom upoznaje model jezičnog ustroja. Odabir stranoga jezika ovisi o gospodarskim, kulturnim i društvenim okolnostima, a redoslijed kojim se strani jezici uče najčešće ide prema “načelu korisnosti”, i to od engleskog jezika, koji je danas lingua franca, a zatim slijede njemački i talijanski jezik. Programi za rano učenje stranog jezika moraju djelovati tako da se djecu senzibilizira za ciljani jezik i komunikaciju na tom još nepoznatom jeziku.

Na samom početku učenja  trebale bi se obrađivati riječi i rečenice koje se odnose na djetetovu neposrednu okolinu i čije je značenje djeci poznato na materinskom jeziku, dok gramatičke strukture nikako ne bi smjele biti u prvom planu, već u pozadini.

Prema tome, kod učenje stranoga jezika u najmlađoj dobi sadržaj bi trebalo uskladiti s dobi i interesom djeteta. Pri učenju stranoga jezika treba poticati djetetove emocionalne, kreativne, socijalne, kognitivne i jezične kompetencije za komunikacijsko djelovanje na stranom jeziku. Što je dijete mlađe, to je važnija emocionalna veza s predmetom učenja, ali i s učiteljem. Ako se dijete osjeća dobro i oslobođeno straha u okruženju u kojem uči, otvorenije i aktivnije sudjelovat će u procesu učenja.

Razvojem Zajedničkog europskog referentnog okvira za jezike, stanje učenja nekog određenog jezika može se opisati pomoću klasifikacije po stupnjevima. Međutim, ta se klasifikacija ne odnosi na djecu u dobi od 4 od 10 godina. Za tu dobnu skupinu, klasifikacija je napravljena po godinama učenja te je više informacijskog i opisnog karaktera. Prema nekim istraživanjima, do 6. godine strani se jezik može naučiti bez naglaska, a do puberteta se mnogo lakše može naučiti sintaksa i morfologija. Naravno, od iznimne važnosti je i kvaliteta nastavnika i nastavnog materijala te trajanje i intenzitet kontakta s jezikom.

Broj djece u jednoj nastavnoj grupi trebao bi biti što manji jer to jamči da će svako dijete dobiti dovoljno prilika da govori i da će se o njemu skrbiti u skladu s njegovim potrebama. Petero do sedmero djece po grupi je optimalan broj. Roditelje bi na primjeren način trebalo obavještavati o ciljevima i sadržaju programa učenja stranog jezika kao i o pretpostavkama psihologije učenja. Redovito bi ih valjalo upoznati s razvojem i napretkom djeteta. Samo tako će roditelji moći razumjeti, pratiti i potpomagati proces učenja.

Često su učitelji oni preko kojih dijete dolazi u kontakt sa stranim jezikom. Njihov je jezik zato najvažniji model po kojem se uči. Učitelji trebaju vladati stranim jezikom tako dobro da se cijela nastava može odvijati na tom jeziku. U fonetskom, jezično-ritmičkom i intonacijskom smislu njihovo znanje jezika trebalo bi biti besprijekorno.